Povijest speleološkog odsjeka

Speleološki odsjek Željezničar osnovan je pri istoimenom Planinarskom društvu 1950. godine. U šezdesetak godina neprekinutog rada kroz Željezničar je prošlo više od tisuću speleologa, a prosječno nas je godišnje aktivno oko pedeset - od učenika, studenata, inženjera i doktora znanosti do umirovljenika. Dio članova se uže specijalizirao pa imamo stalan broj instruktora speleologije, speleoronioca, biospeleologa i pripadnika Hrvatske gorske službe spašavanja. Naša osnovna djelatnost je istraživanje špilja i jama diljem krških područja Hrvatske, od Zagorja i Gorskog kotara, do Like i Dalmacije. Organizatori smo prvih hrvatskih speleoloških ekspedicija u inozemstvo, a slična višetjedna međunarodna istraživanja organiziramo i danas. Devedesetih godina članovi Željezničara vodili su ekspedicije u najdublju jamu Hrvatske – Lukinu jamu na Sjevernom Velebitu.

Temeljni rezultat našega rada je dokumentacija pojava u podzemlju kroz izradu topografskih nacrta speleoloških objekata, fotografiranje, snimanje filmova i mjerenje osnovnih fizikalnih parametara. Do danas smo obradili i arhivirali podatke za preko 1900 objekata, a naši rezultati publicirani su u mnogim znanstvenim člancima, stručnim studijama i speleološkim časopisima. Kroz znanstveno-istraživačke projekte uspješno surađujemo s državnim institucijama, organizacijama te privatnim i državnim tvrkama. Bitan dio našeg rada čini edukacija novih članova kroz speleološku školu koju održavamo od 1957. godine. Organizatori smo i sudionici speleoloških skupova (seminara, savjetovanja, kongresa) u zemlji i inozemstvu, gdje predstavljamo svoj rad u području speleologije, geologije, topografije, biospelologije, arheologije, paleontologije, školovanja i spašavanja. Gotovo od osnutka godišnje publiciramo stručni časopis Speleolog kojim predstavljamo svoj rad. Naši su članovi redovito na istaknutim funkcijama u krovnim speleološkim organizacijama i možemo ponosno tvrditi da je Željezničar dao i daje velik doprinos razvoju, prepoznavanju i priznavanju speleologije u Hrvatskoj. 

Najstariji Hrvatski aktivni speleolog naš je član Vlado Božić (Boltek) koji se speleologijom bavi od 1955. godine. Kroz čitav životni vijek sudjelovao je u istraživanjima - od početaka suvremene speleologije do današnjih dana. (Razgovor s ovim zanimljivim čovjekom pročitajte ovdje). Protekla desetljeća rada Odsjeka naš strpljivi kroničar Boltek, podijelio je u nekoliko razdoblja:

Od 1950. do 1955. 

Ovo je razdoblje početnih istraživanja špilja, jer su članovi sekcije od opreme raspolagali jedino karbidnim lampama i rudarskim kožnatim kacigama. Tada su započela istraživanja špilja okolice Zagreba (Veternica), Like (Cerovačke špilje) Gorskog kotara (Vrelo, Lokvarka), Plitvičkih jezera, Korduna (Tounjčica), ali i Dalmacije (Mljet, Lastovo, Korčula) i dr. Tek koncem tog razdoblja počinje izrada opreme za istraživanje jama (speleološke ljestvice), i prva ulaženja u jame. Od posebnog značenja tog razdoblja je, osim istraživanja špilja, istraživanje jame Mandelaje 1955., duboke -85 m. 

 1955. - 1962.

Povijest odsjeka od 1993. - 1999.

8. razdoblje najplodnije je do sada, a karakteriziraju ga tri osnovne djelatnosti: speleološke ekspedicije, speleoronjenje i rad za razne institucije.

  • Ekspedicije
    U ljetu 1993. organiziran je speleološki logor KS HPS "Lomska duliba '93" na kojem je započelo istraživanje Lukine jame, i čiji vođa je bio naš član Branko Jalžić. Dvotjedno istraživanje, u kojem je sudjelovalo 21 naših članova, obilovalo je dramtičnim trenucima zbog nedostatka opreme, a po karakteru istraživanja poprimilo je sva obilježja speleološke ekspedicije. Jama je istražena do rekordne dubine od 1355 m, tada jedanaesta u svijetu po dubini, a prozvana je Lukinom jamom u čast i sjećanje na godinu dana ranije poginulog pročelnika odsjeka Ozrena Lukića - Luku. Među prvom trojicom speleologa koji su se spustili do dna bio je i naš Robert Dado - Šišmiš, a do dna su se još spustili Branko Jalžić i Svjetlan Hudec. Naša članica Jasna Zmajić spustila se do dubine od 1300 m, tada najdublje od svih hrvatskih speleologinja. Godinu dana poslije, također u ljetu 1994.. organizirana je speleološka ekspedicija KS HPS "Lukina jama '94". Vođa ekspedicije bio je ponovo Branko Jalžić. Još u prethodnici istaživanja slovački su speleolozi istraživali jamu Trojamu i kroz nju stigli u Lukinu jamu, pa je tako nastao jamski sustav dubok 1392 m, najdublji u Hrvatskoj i deveti u svijetu po dubini. U ekspediciji je sudjelovalo 38 naših članova. Bila je to najbrojnija speleološka ekspedicija ikad organizirana u Hrvatskoj, jer je kroz logor u Lomskoj dulibi tijekom dva tjedna, koliko je trajalo istraživanje, prošlo 137 speleologa. U Lukinoj jami pronađena je tada nepoznata životinja, endemska pijavica, a Branko Jalžićje zaslužan da je pijavica poslije znanstveno obrađena i dobila ime "Hrvatska škrgavica - Croatobranchus mestrovi". I treću ekspediciju KS HPS "Lukina jama '95" vodio je naš Branko Jalžić. Na žalost, zbog loših vremenskih uvjeta u jami te manjka speleologa sa iskustvom, u ekspediciji nije istraženo mnogo novih dijelova, ali su uzeti novi uzorci stijena, mulja, vode i leda za njihovu analizu, te prikupljeni novi biološki podaci. U ekspediciji je sudjelovalo 30 naših članova. U ovoj ekspediciji istraživana je i Ledena jama u Lomskoj dulibi u kojoj su uzeti uzorci leda, grana iz leda i sige za analizu njihove starosti. Uzimanje tih uzoraka vodio je Vlado Božić. U ekspediciji KS HPS 1998. u Slovačku jamu, kojoj su organizatori bili članovi SO PDS "Velebit", sudjelovali su i naši članovi. Branko Jalžić spustio se do tadašnjeg dna na dubini 1268 m. Iduće 1999. godine SO PDS "Velebit" opet je bio organizator speleološke ekspedicije u Slovačku jamu, a naši su članovi također sudjelovali. Alan Šimunović je u veljači 1999. je, kao snimatelj, sudjelovao u speleološkoj ekspediciji karlovačkih speleologa u Meksiku, i za Hrvatsku televiziju priredio tri polsatne emisije. Robert Dado je jednog vikenda 1999., zajedno s karlovačkim speleolozima, prošao kroz jamski sustav Fighiera - Corchia u Italiji, spustivši se 1190 m duboko prešavši oko 14 km špiljskih kanala. Osim sudjelovanja u ovim navedenim velikim akcijama, članovi odsjeka sami ili zajedno sa članovima drugih speleoloških odsjeka, sudjelovali su u istraživanju i posjećivanju brojnih drugih špilja i jama na Kordunu, u Lici, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju, Istri i Dalmaciji. 

     

     

  • Speleoronjenje
    Druga značajna djelatnost ovog razdoblja (1996.-1999.) je ronjenje u kraškim vrelima i špiljskim sifonima. Naši članovi su ronili na izvorištu rijeke Cetine (u izvoru Glavaš i Vukovića vrelu), u vrelu Slunjčice, Kamačnika, Dobre, u izvoru rijeke Riječine, u izvoru Sušik kod Novog Vinodolskog, u izvoru Bistraca, u jami Jazbini kod Generalskog Stola, u vruljama u uvalama Zečica i Modrić, u južnom i sjevernom sifonu Gospodske špilje kod Vrlike, u sifonoma nekoliko špilja u kanjonu rijeke Krke (Miljacka 1, 2, 3, 4 i 5), usifonu špilje Tounjčice u Tounju, u sifonu špilje Zale kod Donjih Dubrava, u sifonu špilje Zagorska peć kod Ogulina, te u sifonima nekoliko špilja kod ušća Neretve, i dr. Najznačajniji rezultati ostvareni su ronjenjem u vrelu Glavaš i jušnom sifonu Gospodske špilje, jer je još nepređena udaljenost između špilje i vrela smanjena na samo dvjestotinjak metara, te u vrelu Gojačke Dobre, gdje su speleolozi prodrli u hidrološki sustav Đula - Medvjedica. Tu su ronjenjem i plivanjem istražili već više od 2000 m špiljskih kanala, djelomično potopljenih, a istraživanja se nastavljaju.

  • Istraživanja za razne firme i institucije
    Pojedini naši članovi kao djelatnici znanstvenih institucija obavljali su razna speleološka istraživanja u okviru redovnog posla. Mladen Kuhta i Srećko Božičević, koji rade u Institutu za geološka istraživanja, istraživali su mnoge špilje i jame diljem Hrvatske, a od značajnih, u kojima su osim njih sudjelovali i drugi članovi odsjeka, treba spomenuti istraživanje kaverne u tunelu u Učki, Vilinske špilje kod izvora Omble, Modrić špilje kod Rovanjske, i dr. Značajna su i biospeleološka istraživanja koja su obavljali Branko Jalžić, Edo Kletečki i Nikola Tvrtković kao djelatnici Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, a mnogo puta kao suradnici, u tim istraživanjima sudjelovali su i drugi članovi odsjeka, zatim istraživanja i izrada elaborata o zaštiti Đulinog ponora, te prijedloga za zaštitu špilje Šipun u Cavtatu koji je napravio Juraj Posarić. Da bi odsjek došao do potrebnih financijskih sredstava članovi odsjeka su radili i razne nespeleološke poslove, kao npr. čistili snijeg s krovova, prali prozore na neboderima, bojili čelične konstrukcije, izvodili razne ronilačke radove i dr. Neki članovi su svoje speleološko znanje koristili i u svom poslu, kao npr. Svjetlan Hudec (po struci inženjer građevine) spuštao se 1995. u betonske ulazno-izlazne tunele hidrocentrale "Obrovac" radi kontrole njihove ispravnosti, a Robert Dado (djelatnik firme za visinske radove) u dimnjak termoelektrane Plomin.

  • 1980. - 1992.

Povijest odsjeka od 1980. do 1990.

6. razdoblje obiluje velikim speleološkim istraživanjima i postignutim rezultatima, posebno u osvajanju dubokih jama i organiziranju speleoloških ekspedicija u inozemstvu. Usvajanjem nove tehnike savladavanja jama, tzv. DED tehnike, kojom se koriste statička užeta te spuštalice i penjalice, ovo je razdoblje započelo ponavljanjima već ranije istraženih dubokih jama radi provjere i uvježbavanja nove tehnike. Članovi odsjeka spustili su se u više poznatih dubokih jama kao npr. 1980. i 1981. u jamu Balinku u Lici (-283 m), Ponor na Bunjevcu na Velebitu (-534 m), Ponor kod Rašpora (-355 m), više jama na Braču (Jama kod Matešića stana -260 m, Jama Grustičica -235 m, Jama Pod Gračišće II -329 m). Ta su ponavljanja dobro došla kao priprema za speleološke ekspedicije u inozemstvo. Tako su Branka Bosner i Svjetlan Hudec sudjelovali u Slovensko-hrvatskoj speleološkoj ekspediciji 1981. u jamu Sniežnu u Poljskoj (-769 m). Vođa 1. hrvatske speleološke ekspedicije 1982. u jamu Gouffre Berger u Francuskoj bio je Svjetlan Hudec koji se spustio do 1100 m. Već iduće godine organizirana je 2. hrvatska speleološka ekspedicija u Maroko, vođa je bio Zoran Bolonić, u kojoj su u krasu Sahare istražili nekoliko manjih jama i lijepu špilju Kef Aziza, dugu 3960 m. Istovremeno obavljana su i istraživanja u Lici i Gorskom kotaru, npr. Strmotića ponor u Lici (dug 1437 m) i Babina jama (duga 1230 m), koje je vodio Jadranko Ostojić, te špilja Duš na Kosovu. Članovi odsjeka započli su i roniti u špiljskim sifonima, 1985. u špilji Zali na Kordunu i u jami u Klepinoj dulibi na Velebitu. Prvi vođa 3. hrvatske speleološke ekspedicije 1986. na Picos de Europa u Šanjolskoj bio je ponovo Svjetlan Hudec. U tom istraživanju španjolskog visokogorskog krasa istražene su 32 jame (najdublja je Pozu los Machanes -340 m). Značajna su još istraživanja jama na srednjem Velebitu (Štirovača) 1986.-1988., kada su istražene jama Klementina I do V, dubine -269, -300 i - 330 m, Ponor u Klepinoj dulibi (ronjenje u dva sifona), i istraživanja 1989.-1990. na južnom Velebitu gdje je istraženo nekoliko jama s neobično velikim podzemnim hodnicima i dvoranama, kao npr. jama Veliko grotlo (-170 m), jama Burinka (-290 m) i jama Munižaba (-448 m, i dužine 2300 m), kao i istraživanje vodenog kanala "Aquatorium" u jami Mandelaji preronjavanjem više sifona, čime je otkriveno novih 800 m kanala. 

 
 

Povijest odsjeka od 1990. do 1992.

7. razdoblje obilježeno je početkom Domovinskog rata zbog čega je speleoloških istraživanja bilo razmjerno malo. U ljetu 1990. na Crnopcu je bio organiziran speleološki logor, kojeg je vodio Ozren Lukić, i tada je istraženo 18 jama, pri čemu je najdublja jama bila Jama pod Bakom I (-125 m). Iste godine je SO PDS "Velebit" na srednjem Velebitu organizirao istraživanje Fantomske jame (-447 m) na kojem je sudjelovala Branka Bosner. Koncem 1990. godine naši su članovi uređivali špilju Manitu peć, koja je početkom 1991. puštena u turistički promet. Od ljeta 1990. do ljeta 1991. u nekoliko navrata istraživani su objekti na Baškim Oštarijama na srednjem Velebitu, a najznačajniji objekti su: Jama pod Sladovačom (-186 m) i jama Crnuša (-187 m). Ta istraživanja vodio je Ozren Lukić. Mladen Kuhta i Ozren Lukić istražili su od prije poznate jame u Istri: Semičku jamu (-225 m) i jamu Gnojnicu (-185 m). U jesen 1991. zbog početka rata sva je speleoleološka djelatnost zamrla, jer su gotovi svi članovi otišli na bojišnicu. Ranije stečeno planinarsko i speleološko iskustvo i oprema mnogo im je pomoglo u preživljavanju u surovim uvjetima zime u planini. Unatoč ratnim uvjetima naši su članovi i na bojišnici bilježili podatke o nađenim ulazima u špilje i jame. Na žalost svaki rat ima i svoje žrtve. Naš pročelnik Ozren Lukić, kao pripadnik Planinske satnije "Velebit", poginuo je 14. srpnja 1992. na južnom Velebitu, a još 10 starijih članova umrlo je od bolesti. Ukidanjem dobrovoljačkih vojnih postrojbi koncem 1992. odsjek je opet oživio, ali s istraživanjima se nije moglo početi, jer je još uvijek bilo mnogo okupiranog teritorija. Ipak, dio članstva vratio se na bojišnicu za akciju "Maslenica i tu ostao do ljeta 1993. godine. 


1962. - 1980. * 1993. - 1999.

Povijest speleološkog odsjeka

Speleološki odsjek Željezničar osnovan je pri istoimenom Planinarskom društvu 1950. godine. U šezdesetak godina neprekinutog rada kroz Željezničar je prošlo više od tisuću speleologa, a prosječno nas je godišnje aktivno oko pedeset - od učenika, studenata, inženjera i doktora znanosti do umirovljenika. Dio članova se uže specijalizirao pa imamo stalan broj instruktora speleologije, speleoronioca, biospeleologa i pripadnika Hrvatske gorske službe spašavanja. Naša osnovna djelatnost je istraživanje špilja i jama diljem krških područja Hrvatske, od Zagorja i Gorskog kotara, do Like i Dalmacije. Organizatori smo prvih hrvatskih speleoloških ekspedicija u inozemstvo, a slična višetjedna međunarodna istraživanja organiziramo i danas. Devedesetih godina članovi Željezničara vodili su ekspedicije u najdublju jamu Hrvatske – Lukinu jamu na Sjevernom Velebitu.

Temeljni rezultat našega rada je dokumentacija pojava u podzemlju kroz izradu topografskih nacrta speleoloških objekata, fotografiranje, snimanje filmova i mjerenje osnovnih fizikalnih parametara. Do danas smo obradili i arhivirali podatke za preko 1900 objekata, a naši rezultati publicirani su u mnogim znanstvenim člancima, stručnim studijama i speleološkim časopisima. Kroz znanstveno-istraživačke projekte uspješno surađujemo s državnim institucijama, organizacijama te privatnim i državnim tvrkama. Bitan dio našeg rada čini edukacija novih članova kroz speleološku školu koju održavamo od 1957. godine. Organizatori smo i sudionici speleoloških skupova (seminara, savjetovanja, kongresa) u zemlji i inozemstvu, gdje predstavljamo svoj rad u području speleologije, geologije, topografije, biospelologije, arheologije, paleontologije, školovanja i spašavanja. Gotovo od osnutka godišnje publiciramo stručni časopis Speleolog kojim predstavljamo svoj rad. Naši su članovi redovito na istaknutim funkcijama u krovnim speleološkim organizacijama i možemo ponosno tvrditi da je Željezničar dao i daje velik doprinos razvoju, prepoznavanju i priznavanju speleologije u Hrvatskoj. 

Najstariji Hrvatski aktivni speleolog naš je član Vlado Božić (Boltek) koji se speleologijom bavi od 1955. godine. Kroz čitav životni vijek sudjelovao je u istraživanjima - od početaka suvremene speleologije do današnjih dana. (Razgovor s ovim zanimljivim čovjekom pročitajte ovdje). Protekla desetljeća rada Odsjeka naš strpljivi kroničar Boltek, podijelio je u nekoliko razdoblja: 

1950. do 1955. 

Ovo je razdoblje početnih istraživanja špilja, jer su članovi sekcije od opreme raspolagali jedino karbidnim lampama i rudarskim kožnatim kacigama. Tada su započela istraživanja špilja okolice Zagreba (Veternica), Like (Cerovačke špilje) Gorskog kotara (Vrelo, Lokvarka), Plitvičkih jezera, Korduna (Tounjčica), ali i Dalmacije (Mljet, Lastovo, Korčula) i dr. Tek koncem tog razdoblja počinje izrada opreme za istraživanje jama (speleološke ljestvice), i prva ulaženja u jame. Od posebnog značenja tog razdoblja je, osim istraživanja špilja, istraživanje jame Mandelaje 1955., duboke -85 m. 


1955. do 1962.

Od 1955. do 1962. godine razdoblje je istraživanja dubokih jama i dolaska generacije mladih članova. Pomoću izrađenih ljestvica i speleološkog vitla istraženo je mnogo značajnih jama, kao npr. jama Čudinka 1957. (-203 m), Jama na Kolištini u Prgometu 1958. (-132 m), jama Ponor Gotovž kod Rijeke 1959. (-253 m) kod koje je je prilikom istraživanja zbog nailaska bujice odsjek izgubio gotovo svu speleološku opremu. Mnogo članova odsjeka sudjelovalo je i u velikim regionalnim speleološkim istraživanjima u Dalmaciji, Lici i Gorskom kotaru 1958.-1960. u organizaciji Speleološkog društva Hrvatske (SDH). Tom prigodom je pomoću vitla istraženo 33 jama na otoku Braču, od čega je njih 11 preko 100 m dubine (najdublje su Sliška jama -237 m i Grustišica -236 m).

Pomoću speleoloških ljestvica u akciji KS PSH istražena je jama Puhaljka na Velebitu (-250 m). U ovom razdoblju započela je aktivna suradnja sa speleolozima iz drugih sredina. Već 1956. V. Božić je sa članovima Jamarske sekcije PD "Železničar" iz Ljubljane sudjelovao u istraživanju jama na području Triglavskih jezera i Komne. Po prvi puta je jedan član (V. Božić) sudjelovao u jednoj međunarodnoj speleološkoj ekspediciji 1961. u Poljskoj, u ekspediciji u jamu Sniežnu i spustio se do tada rekordne dubine od -330 m. Brojčano je odsjek u ovom razdoblju bio najjači. Speleologija se tada u odsjeku toliko razvila da je odsjek postao nositelj speleološke djelatnosti u Hrvatskoj, zbog toga što je imao dovoljno vlastite speleološke opreme i dobro izvježbane kadrove. 


*  1962. - 1980.

Povijest odsjeka od 1962. do 1970.

U razdoblju od 1962. do 1965. speleološka djelatnost je, nažalost, drastično stagnirala. Svega nekoliko članova uglavnom je posjećivalo, a manje istraživalo objekte - i to samo špilje. Srećom, to je razdoblje trajalo kratko (slika ispod: špilja Veternica, 1964.).

Sredinom desetljeća razdoblje je razdoblje dolaska novih članova i oživljavanje speleološke djelatnosti. 1965. godine dovršen je nacrt Glavnog kanala špilje Veternice, uz otkrića novih odvojaka, a počela su i istraživanja na Kordunu i u Zamosorju. Godine 1966. počela su speleološka istraživanja sa starijim članovima koji su organizirali i speleološku školu. Istraženo je niz špilja i jama na Kordunu u blizini željezničke pruge Karlovac - Ogulin, posebno uz kanjon Tounjčice, Mrežnice, Dobre i njihovih pritoka. Zahvaljujući Nikoli Boloniću otkrivena ja Nova Veternica, a 1967. godine započelo je istraživanje okolice Plaškog, gdje je na području Pištenika istraženo 45 špilja i jama, od kojih su neke za ono vrijeme bile dosta zahtjevne (primjena speleoloških ljestvica), a najveće su bile Estavela Begovac 260 m duljine (uporaba čamca), jama Vidrilovka (-101 m dubine, preko avionske bombe), špilja Vidrilovka (duga 130 m i arheološki zanimljiva). 1968. godine istražene su su 123 špilje i jame diljem Hrvatske.

U Istri su, među desetak jama, najdublje istražene (pomoću vitla) Kumbašeja velika (-175 m) i mala (-160 m). Na Velebitu je pomoću vitla istražena jama
 Mamet (dubine -206 m, otvora dimenzija 55 × 75 m, sa tlocrtom dna od 90 × 160 m, i sa vertikalom od 185 m). Istraživano je i u Lici, u području Zrmanje i na Kordunu. 1969. počinju istraživanja u Gorskom kotaru (Kupjak, Ravna Gora), a najznačajnije istražene jame su Kicljeve jame i Ponor pod Kosicom (-206 m). 

 


Od 1970. do 1980.

5. razdoblje odlikuje se velikom raznolikošću djelatnosti u kojima je bilo istraživanja velikih špilja i dubokih jama, speleoloških ekskurzija u poznate turističke špilje u inozemstvu, ali i razdoblja slabije aktivnosti. Tako su u više navrata istraživane špilje kod izvora Cetine (Gospodska špilja 1185 m, Rudelića špilja 1252 m, Kotluša 1885 m), čija istraživanja je vodio Branko Jalžić. Tijekom cijelog razdoblja istraživana je i špilja Veternica, u kojoj su prolaskom tzv. "PVC sifona" i miniranjem uskih prolaza (miniranje je izveo Srećko Božičević) otkriveni novi kanali, među kojima i "Željezničarski kanal", najduži nakon otkrića Veternice, pa je dužina špilje povećana tada na 5994 m. Istraživani su još i ponor Vele Vode u Gorskom kotaru 1976. (1495 m), jama Golubinka na Velebitu 1973. (-148 m), Brezno pri Gamsovi glavici u Sloveniji 1972. zajedno sa članovima JS PD "Železničar" iz Ljubljane (-447 m), Ponor iznad Pećurine kod Niša 1974 zajedno sa članovima SO Beograd (-90 m), Ponor kod Rašpora u Istri 1974. (-335 m), Crveno jezero kod Imotskog 1976. (-250 m), jamski sustav Kicljeve u Gorskom kotaru 1979. (-285 m) i dr. Posjećene su poznatije turistički uređene špilje u inozemstvu autobusom: u Mađarskoj špilja Baradla 1976, u Austriji špilja Eisriesenwelt 1977. i špilja Luhrgrote 1978., te špilja Grotta Gigante kraj Trsta 1977. Član odsjeka Branko Jalžić je kao sudionik alpinističkog trekkinga na Himalaju 1975. posjetio tamo i neke špilje, a 1979. kao sudionik Slovenske speleobiološke ekspedicije i neke špilje u Sri Lanki. 

 

 


1950. - 1962. * 1980. - 1992.