Jama naglavačke istraživana je 1990. godine, duboka je -101 m, a nacrt su izradili Damir Lacković i Ana Bakšić tada Sutlović. Po karti jama se nalazi na području Velike Kapele kod Jasenka u šumi SI od Jasenačke kose u području zvanom Pogledala.
2006. godine Martina Borovec, Marin Lukas i ja odlučili smo ponoviti nacrt i pogledati da li u jami ima perspektiva za daljnje napredovanje. Tom prilikom na dnu jame uočili smo suženje koje je bilo potrebno proširiti „klesanjem“ na mjestu od kojeg kamen pada 10-tak metara u dvoranu s vodom. Potrebno je bilo ponovo doći s opremom za proširivanje.
Komentiraj (0 Komentara)
Speleološka istraživanja masiva Crnopca u posljednje vrijeme zauzimaju prvo mjesto u Hrvatskoj po broju provedenih dana na tom terenu kao i broju novopronađenih speleoloških objekata, a vjerojatno i po ukupnoj dužini kanala topografski snimljenih u špiljama, odnosno jamama na tom atraktivnom terenu. Pritom ne mislim samo na istraživanja SO Željezničar već i na druge speleološke udruge, poput SO Sv. Mihovil iz Šibenika, koje istražuju aktualnu jamu Kitu Gaćešinu, i SO Velebit iz Zagreba koji marljivo napreduju u jami Munižabi, ali i prijatelje i članove iz drugih planinarskih i speleoloških udruga koji sudjeluju u tim istraživanjima. SO željezničar na ovom terenu sustavno istražuje četvrtu godinu za redom, ne ubrajajući ovdje ranija istraživanja članova iz '80-ih, odnosno početkom '90-ih godina prošlog stoljeća. Ukupno je do sada istraženo 176 speleoloških objekata, a nastavak istraživanja čeka još desetak novo pronađenih otvora/ulaza. Najveći broj objekata istražuje se u vrijeme ljetnih logora kada je sva oprema i hrana nadohvat ruke, a ljudi su odmorni i spremni za akciju.
Nela Bosner, Milivoj Uroić, Zoran Bolonić - Coki, Petra Bolonić, Krešimir Guszak i Martina Borovec - Maka kreću na vikend-akciju cilj koje je na kartu Crnopca ucrtati nedavno markiran "Put Malog Princa". Sutradan krećemo crtati put, a to traje. U međuvremenu Nela i ja pronalazimo neki jamičak. Sva sreća da imamo 90 metara špage i kompletnu opremu. Odvajamo se od ekipe i krećemo u špiljariju. Sve je bilo brzo gotovo jer jama ima 16 metara i nema perspektive: Nazivamo je vrlo jednostavno "Jama Špajza". Na povratku se zagledavam u golemu vrtaču sa snijegom, kraj "Papratnjaka ". Pitam Nelu: "Kaj da bi?", Nela kaže: "Mrak će", ja kažem: "A daj...", ona kaže "Ne!". Tužna, tj. više ljuta na Nelu krećem za njom. U skloništu nas dočekuje ekipa s Nenadom Iglićem - Nenom Bibinjcem. Nitko mi ne vjeruje da bi tamo moglo biti nečega! 
O špilji Zagorska peć u blizini jezera Sabljaci kod Ogulina zna se već dugo vremena. Znameniti hrvatski prirodoslovac Dragutin Hirc spominje je u svom "Prirodnom zemljopisu Hrvatske" još 1905. godine. No on samo prenosi zapise Franje Julija Frasa, školskog nadzornika Karlovačke Krajine koji je još 1835. godine napisao knjigu "Vollständige Topographie der Karlstädter..." (Topografija karlovačke Vojne krajine), čovjeka kojeg i sam Hirc hvali radi mnogih zapisa o našem podzemnom svijetu. Fras tu spominje selo Zagorje na izvoru rijeke Mrežnice gdje se nalazi špilja dugačka preko 200 koraka. Kada u selu Drežnici voda nabuja, ona izlazi kroz tu špilju. U djelu Josipa Poljaka iz 1935. g. "Pećine okolice Ogulina, Velike Paklenice i Zameta" nalazimo prvi nacrt ove špilje kao i detaljan opis kanala, dvorana i podzemnog jezera, no kako smo u današnje vrijeme ustanovili, nacrt je donekle dobar ali ne odgovara posve konfiguraciji špilje. Isti nacrt nalazimo i u Zemljopisnom zavodu oružanih snaga u "Podatcima o pećinama i jamama" iz 1945. godine. Josip Poljak daje opis Zagorske peći i u "Hrvatskom planinaru" broj 11 1932., no bez nacrta špilje.
Pitate li nekog ima li, ili je li nekad bilo rudnika na Medvednici, možda čujete za tzv. rudnik Zrinskih na Plazuru u blizini planinarskog doma "Grafičar" i kapelice Sv. Jakoba. Podaci o starosti tog rudnika variraju, ali vjerojatno su već u XVI. stoljeću iz njega grofovi Zrinski vadili olovni sjajnik (galenit) te ga prerađivali u srebro koje im je trebalo za kovanje novca. Rudnici nisu otvoreni za posjet, ali ulaz može vidjeti svaki posjetitelj planinarskog doma "Grafičar".
Hrvatski su se speleolozi upoznali s Minjerom još 1959. godine, kada je Speleološko društvo Hrvatske sustavno speleološki istraživalo otok Brač za potrebe ondašnje Jugoslavenske narodne armije. Vođa istraživanja bio je Ivo Baučić, ondašnji asistent na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Tada je (7. kolovoza 1959.) izrađen prvi nacrt i popunjen Zapisnik speleološkog istraživanja u kojem je zabilježeno da je riječ o napuštenom rudniku. Kako je elaborat o tom istraživanju bio vojna tajna, izvještaj o istraživanju pao je u zaborav. 
Izvor Zvir jedan je od najznačajnijih objekata u vodoopskrbnom sustavu grada Rijeke, a na njemu je prva crpna stanica izgrađena još 1884. godine. Speleoronilački je izvor prvi put istraživan 1929. godine, kada se teški ronilac spustio do dubine od oko 28 m (Gibsohne, 1929). Tom prilikom snimljen je topografski nacrt istraženog dijela (slika), a taj je prikazan i gipsanim modelom, koji se danas nalazi u prostorijama Vodovoda i kanalizacije d.o.o. u Rijeci. Prema usmenim informacijama djelatnika crpne stanice u ulaznom dijelu bili su u novije vrijeme i ronioci iz Rijeke, ali rezultati njihovih radova nisu dokumentirani.
Područje Crnopca, smješteno na krajnjem jugoistočnom dijelu masiva Velebita, speleološki se istražuje već duži niz godina. Premda težak pristup i kretanje po terenu, te nedostatak pitke vode, bitno otežavaju istraživanja viših dijelova terena, područje je izuzetno atraktivno, dobrim dijelom baš zbog prethodno navedenih činjenica. Kada se uzme u obzir brojnost speleoloških pojava, te dimenzije i karakteristike objekata poput Cerovačkih pećina, Munižabe ili Burinke, razumljivo je zašto Crnopac možemo smatrati jednim od speleološki najzanimljivijih područja našega krša. 
Špilja Kuštrovka je vrlo lijepa i rijetko posjećivana špilja u blizini Ogulina. Spominje ju još Dragutin Hirc, a poznavali su je ljudi iz Popova Sela u blizini Ogulina još od davna, budući da su u nju povremeno išli po vodu. Prvi puta ju je detaljno istražio i topografski snimio Josip Poljak, koji ju je posjetio 24. 9. 1922. zajedno s dr. F. Šukljetom i dr. Ž. Kovačevićem, profesorom iz Ogulina. Zadnji put je bila posjećena 8. 11. 1960., kada su je Vlado Božić i Ivica Posarić ponovo topografski snimili. Taj davni datum je bio i razlog da je na poticaj Vlade Božića ponovo posjetimo 15. 12. 2002., istražimo do kraja dijelove koji su ostali neistraženi i fotografiramo njezine najzanimljivije detalje.
